Na županijskoj smotri sudjelovale su učenice 8. razreda: Rafaela Šošić s literarnim radom I fertik, Željka Šošić s novinarskim radom Moja doza sreće (intervju) i Tereza Seferović s novinarskim radom Nezaboravno putovanje (putopis). 

Na državnu razinu smotre LiDraNo 2019. predložen je novinarski rad Tereze Seferović Nezaboravno putovanje, pod mentorstvom Vanje Sokol, prof. 

NEZABORAVNO PUTOVANJE

Svanuo je taj dugo očekivan dan. U torbi su manje više sve potrebne „krpice“, jedna bilježnica u koju bih trebala zabilježiti koji lijepi prizor ili trenutak, umjetnički oblikovati koju rečenicu u naletu inspiracije da učiteljica bude oduševljena, ..., nešto za grickanje, bočica naše čiste, bistre vode i sve je tu! Ah, mobitel! Što će mi samo riječi kad jedna slika vrijedi tisuću riječi.  Konačno krećemo u novu  pustolovinu.

Dalmatinom smo stigli do Smiljana, sela u kojem se 1856. godine rodio Nikola Tesla. U memorijalnom centru smo se upoznali sa životom i djelom tog slavnog znanstvenika koji je iza sebe ostavio 112 patenata i oko 700 izuma. Nevjerojatno ali istinito!

Putovanje veselo nastavljamo prema Kvarneru gdje obilazimo staru damu Opatiju i Rijeku. Opatija je predivna sa svojim parkovima, botaničkim vrtom, kupalištima, luksuznim vilama, hotelima i fontanama. Pogled mi se zaustavlja na Djevojci s galebom u ruci. Njoj očito sva ljepota i raskoš građevina iza njenih leđa ništa ne znači. Ona još uvijek bdije nad dušom tragično preminulog grofa u olujnom moru i kao da čeka njegov povratak ili poziv da mu se pridruži. Uronjena u svoje misli o njihovoj sudbini, nisam ni primijetila da je pao mrak i da je vrijeme za odmor.

Sljedeći dan bio je određen za punjenje baterija na čistom zraku u NP Brijuni. Vidjeli smo maslinu staru 1600 godina koja i dan danas daje ulje. Safari park je jedini safari park u Hrvatskoj gdje su smještene egzotične životinje koje su strani državnici ( Nehru, Indira Gandhi…), darovali jugoslavenskom predsjedniku Titu. Najatraktivniji stanovnici otočja su slonica Lanka i papagaj Koki koji je s nama razmijenio nekoliko prostih riječi. Nakon obilaska otoka Velikog Brijuna vlakom, posjetili smo muzej prepariranih životinja koje su nekoć bili stanovnici ovog otoka.

Neki odmorni, neki umorni, ali svi zadovoljni smjestili smo se u brodić i na putu do Fažane u jatima galebova tražili Jonathana Livingstona i osluškivali šum mora.

Brzinom svjetlosti svanuo je još jedan divan dan. Kao stvoren za posjet Puli. Krećemo iz Motovuna – srca Istre i vozimo se prema moru nekih 60-ak kilometara ostavljajući za sobom Višnjan, Katun, Vodnjan... Ugledavši Amfiteatar, napuštamo svog limenog ljubimca i krećemo u istraživanje Pule. Putokaz nas vodi do Zlatnih vrata odnosno Slavoluka Sergijevaca. Budući da jutarnju vruću čokoladu nismo popili (treba nakon naglog buđenja doći sebi), odlučujemo se za caffe bar Uliks. Opuštam se ispijajući svoju čokoladu dok ostali čekaju svoju narudžbu. Misli mi prekine dubok muški glas izgovarajući moje ime. Pogledam oko sebe i...  shvatim da nisam sama za stolom. O, Bože, pa ja dijelim stol sa brončanim Joysom koji čeka naručeni istarski teran. Slušala sam zanimljivu priču o tome kako je i zašto tolike godine ostao sjediti za ovim stolom, a znam i zašto je ovaj caffe bar dobio ime Uliks. Kako se praznila moja šalica tako je u daljini nestajao Joysov glas. Sjećam se samo da sam obećala da ću doći ponovo na šalicu vruće čokolade čim pročitam njegov roman Ulysses. Priča i smijeh mojih vršnjaka postali su zarazni pa smo zajednički nastavili istraživati pulske zanimljivosti: Augustov hram, katedralu, Herkulova vrata, impresivnu Arenu…

Putovanje se nastavlja... U Novoj Vasi smo posjetili jamu Baredine  koja nam je dočarala remek djela kapljica vode u vidu stalaktita i stalagmita. Koliko kapljica toliko različitih slika i priča.  Put nas vodi dalje prema Poreču, gradu Eufrazijeve bazilike i Rimske kuće. Vožnjom uz Limski kanal dolazimo do Rovinja, još jednog gradića koji me očarao kućama uronjenima u more i veličanstvenom Fumom, koja stražari gradom crvenih krovova. U stari dio grada ulazimo kroz Gradska vrata i uskim i popločanim uličicama penjemo se do vrha grada gdje se pruža veličanstveni pogled. Na rubu tog veličanstvenog pogleda ugledala sam svoja Brela. Bio je to znak da napuštamo čarobnu Istru i prekrasni Kvarner. Iako puni energije, novih saznanja i mnoštva lijepih uspomena, krenuli smo prema posljednjem odredištu – ni manje ni više, zaustavili smo se u Adrenalinskom parku Rizvan City u blizini Gospića gdje smo doživjeli nezaboravnu avanturu koja će ipak ostati samo u našim mislima i srcima bez zabilježenog traga na ovom papiru.

                                                                                     Tereza Seferović, 8. razred

I  FERTIK

„Ćerce moja, dite moje lipo i drago..“, vako bi van moj did meni priča o svojin trudin i teškom životu kad je bi u Nimačkoj. „Ni bilo lako, nema ti u Švabe zabušavanja, moraš rintat od jutra do sutra ki živina da prostiš, ne pita on moreš, ne moreš; oš, neš, a unda ako nemaš zvanje i svršene skule i ne znaš nimački jezik -  moš se slikat.  Znaš, dite moje, vele san ti truda vidio i podnijo u tom tamokar tuđem svitu, a za sriću nisan ti bija ja tamok dugo, nisan moga, ta tuđina mi nije pasala, pa san ti ja trpi kolik san moga, a unda se lipo vratija svojon kući i vamiliji i na moju Abramovu Glavicu. A moren ti reć da san najboje svatio njihovu rič ˝Fertik“ jer volio san je čut od nadređenog. Svaki dan u isto vrime on se pojavi i zapovidi: „Fertik“ , a mi brže boje ostavjamo rađu i bili bi slobodni do jutra, pa ponovo ispočetka. Fertik ti je inače bio ka „kraj posla i gotovo“. Drugo nisan ništa ni učija, nije bilo vajde, kad san zna da neću zadugo tamokare ostat… E...!“ I tako van je moj did meni povida kako mu je bilo u toj Nimačkoj, a unda se privatio nikog drugog posla u nas i jopet je teglio teško, a mu se činilo malo lakje jerbo je bi u svojon kući sa svojon ženon i dicon… I una doba je isto bi i dičiji doplatak, prima se za svako dite. I tako van moj diko kako san ga ja od mila zvala iša je na socijalni podnit zamolbu za dičiji doplatak. Nije van unda bilo ki danas, klikneš klikom i gotovo. Unda van je moj diko ima pet dice: Dušana, Radu, Mariju, Slavu i Zlatka, vala Bogu svi živi i zdravi. I tako van on službenici šta je radila na šaltu sve po redu nabroji imena dice i na kraju reče: „I fertik“. Službenica ponovi imena sve dice: „Dušan, Rade, Marija, Slave, Zlatko i Fertik. Je li tako?“ „Da!“ potvrdi moj diko službenici i još je povali da je dobro sve ponovila. Ma službenica pored imena dice napiše još i Fertik. I sad kako je doša dičiji doplatak na Fertika diko je to mora i opravdat. Eee, ma ni to bilo teško, baba je već bila noseća s najmlađin šestin diteton tako da je Fertik osta brojno pokriven, ali nisu mu dali ime Fertik nego Duška. „Zato ti, dite moje, uči dobro skule i jezike i unda se ne boj, neš imat nesporazuma u životu!“ Nije on zna da ona ne zna šta znači rič fertik, tj. gotovo, kraj, nema više… A zapravo i nije bio kraj…

                                                                                Rafaela Šošić, 8. razred

MOJA DOZA SREĆE

Trenutno u  svijetu postoje milijuni ljudi koji traže svoju dozu sreće, a zapravo se bore s najgorim oblicima ovisnosti. Zabrinjavajuća je činjenica da njihov broj svaki dan raste.

Imali smo priliku razgovarati s bivšom ovisnicom Tajanom koja se liječila više od 9 godina. Evo što smo saznali o njenom životnom putu, putu jedne ovisnice koja je u potrazi za svojom dozom sreće na kraju tunela ugledala svjetlo i dobila priliku za novi početak.

Kako je zapravo počela Vaša priča?

Počela sam konzumirati marihuanu u srednjoj školi, ona je uništavala strah koji se u meni budio i zbog nebitnih stvari. Htjela sam biti prihvaćena u društvu, biti cool i faca kao i oni. Brzo sam prešla na marihuanu, heroin, kokain, alkohol… Konzumirala sam doslovno sve. Sa 16 godina sam već bila na šprici. Nažalost, morate osjetiti dno dna da shvatite da ste pogriješili i da trebate pomoć drugih.

O čemu ste razmišljali dok ste kupovali paketiće droge?

Osoba koja se drogira ne razmišlja puno, kupuje paketiće droge, paketiće svoje sreće...Jednom tjedno, pa dva-tri puta tjedno, a potom svaki dan. Nisam ni shvatila kolika je cijena te sreće…

Što ste osjećali dok ste konzumirali dozu svoje sreće?

U trenucima kad prestaje djelovanje droge nisam se vraćala u svoje uobičajeno stanje, postajala sam nesigurna, potištena, depresivna, slaba. Hvatao me nepodnošljiv strah. Sva moja snaga i razmišljanja bila su usmjerena na postizanje samo jednog cilja – da dobijem drogu. Sve ostalo je nevažno, samo sam mislila kako doći do nje.

Kako su Vam prolazili dani?

Život sam u potpunosti podredila drogi. Budila se kasno poslije podne, odmah potom zapalila bih prvi joint u tom danu, u večernjim satima našla bih se s dilerima. Ostajala bih budna do kasno u noć. Ljudi s kojima sam se družila nisu bili moji prijatelji već slučajni sudionici na zajedničkom putu ovisnosti. Dani su prolazili, a ja toga uopće nisam bila svjesna.

Kako ste dolazili do sredstava za kupnju svoje doze?

Živjela sam s bakom, roditelji su bili u Njemačkoj i slali baki novac. Baka je bila stara, a meni je, naravno, uvijek trebalo za bilježnice, knjige, olovke, pribor za crtanje. Kad to više nije bilo dovoljno, rasprodala sam gotovo sve vrijednosti koje su bile u kući, od zlata pa dalje.

Jesu li i kako Vaši otkrili što radite?

Nije dugo trebalo da dođem na loš glas. Mala sredina i sve se brzo sazna. Zanemarivala sam roditeljske razgovore, školske obveze, baku, prijatelje…Bilo mi je svejedno što se događa oko mene, ništa me nije interesiralo, danima sam bila u istoj odjeći... Polako sam gubila njihovo povjerenje, izazivala sam stalno nove probleme i svađe u kući. Negirala sam bilo kakvu vezu s drogom, odbijala i razgovore i pomoć. Mislila sam da se mogu sama izvući iz problema…

Što ste osjećali u tim trenucima?

Teško je to objasniti. Nakon dugo vremena počela sam shvaćati kako nešto ne štima. Nije to, nažalost, odmah bila pozitivna reakcija... Vrijeme djelovanja droge bilo je sve kraće pa sam imala potrebu za sve većom dozom. Ipak, u nekim rijetkim trenucima svijest ili možda podsvijest, mi je pokušavala reći da sam ovisnica i da trebam pomoć.

Jeste li se ikada predozirali? Kakva Vam je pomoć pružena?

Da. Upravo taj trenutak je bio presudan da krenem na liječenje. Istina, mogao je to biti i moj kraj, ali imala sam sreće... Bila sam u raznim ustanovama u Švicarskoj, Italiji... U početku je to liječenje trajalo kratko, veoma kratko. Bilo mi je užasno i nisam uspijevala, uvijek bih prekidala terapiju i pobjegla s liječenja jer je zov droge bio jači...

Kako ste onda došli do toga da postanete bivša ovisnica?

U Čenakolu je bio moj spas, moje novo rođenje. To je nešto što se ne može objasniti. To se mora doživjeti. Najkraće rečeno, nema spasa bez jake vjere da ti to možeš, bez molitve i Boga! Za vrijeme liječenja shvatila sam kakvo sam zlo nanosila samoj sebi, svojoj obitelji, prijateljima, svojoj staroj baki kojoj sam lagala i uzimala novac koji su moji roditelji teško zarađivali u tuđem svijetu. Priznajem, tada sam se sramila i sebe i svojih postupaka. Rijeka suza je krenula iz mene... koji pakao sam svima priredila...

Koliko Vam je obitelj pomogla u povratku normalnom životu?

Jako puno. Samim tim što su mi oprostili i ponovo me primili u svoj zagrljaj. A najvažnije je da su se svi molili i postili i dopustili da i sam dragi Bog djeluje i oslobodi me zla...

Kako se sada osjećate? Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Zapravo jako dobro. Iz pakla droge izašla sam kao pobjednica,  jako sam ponosna. Odlučila sam voditi zdrav život i vratiti povjerenje...Dobila sam priliku za novi život , želim nastaviti gdje sam nekad davno stala, izgraditi nešto dobro što sam davno trebala, čuvati obitelj, graditi dom, baviti se sportom. I, naravno, gledati ljude u oči bez laganja. Moj spas je bio u udruzi Čenakolo, i iskreno se nadam i molim da svi koji su krenuli mračnim putem droge na kraju nađu spas gdje i ja. Zapravo, molim sve mlade da nikada niti ne pokušaju krenuti tim putem.

Hvala Tajani što je s nama podijelila svoju tešku i tužnu životnu priču s velikom željom da ustraje u svojim odlukama te da u budućnosti bude sve manje i manje ovakvih i sličnih priča.

                                                                                             Željka Šošić, 8. razred