18. studenog svake godine u Hrvatskoj obilježava se Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Iz tog razloga smo za lektiru dobili knjigu "Priče iz Vukovara" Siniše Glavaševića, a također smo i otišli na terensku nastavu u Vukovar kako bismo i sami vidjeli strašne posljedice koje je rat ostavio na grad i kako bismo čuli priče i sjećanja hrabrih branitelja koji su u njemu sudjelovali i postali zaslužni za to što mi sada imamo svoju domovinu Hrvatsku.

Naš put je trajao tri dana. Prvi je dan cijeli protekao u vožnji, a čim smo se približili Vukovaru bilo je jasno vidljivo da još od doba rata u gradu vlada tužna atmosfera. Padala je polagana kišica pa je taj osjećaj bio još izraženiji. Drugi dan nam je jedan od vojnika najprije predstavio prezentaciju o ratu, o tome kako je započeo, kako se odvijao i kako je napokon završio, a zatim smo na vlastite oči vidjeli razna oružja, tenkove i avione koji su se koristili u ratu kao i ratne logore u kojima su zatvorenici bili prisiljeni živjeti u gotovo neizdrživim uvjetima. Pohod koji je bio predviđen na izrazito kratko vrijeme pretvorio se u 87 dana neprestane borbe sve dok Vukovar nije pao pod srpsku vlast. Hrvati su skoro tri mjeseca hrabro branili Grad Heroj iako nisu imali niti dovoljan broj branitelja, niti dovoljno potrebnog oružja. Vladala je vječna napetost i strah svih ljudi, bez obzira na to bili oni skriveni u skloništima ili se borili protiv neprijateljske vojske. Podatak koji mi je dobro ostao u sjećanju je bio taj da su dobrovoljci u malim poljoprivrednim avionima, koji nisu bili ni približno dobro opremljeni za rat, raznosili hranu i ostale potrebne stvari vojnicima s velikim rizikom da izgube vlastite živote. Sve to i još mnoštvo drugih priča bile su ono što smo čuli od samih branitelja, ali i ono što smo prethodno pročitali u Glavaševićevim pričama. Drugi dan puta smo obišili Gradski muzej Vukovar, Muzej vučedolske kulture i Crkvu sv. Filipa i Jakova, a nakon toga je slijedio posjet svima dobro poznatom Vukovarskom vodotornju. Glavašević je u svojim pričama govorio o razrušenom gradu i uništenim građevinama, a upravo je vodotoranj najbolji i najvjerniji primjer toga. Već na prvi pogled jasno su se vidjele strašne posljedice i tragovi tragičnih razaranja. Vodotoranj je u prošlosti bio skroz razoren, ali su ga ljudi obnovili kako bi bio siguran za obilaske i posjete turista. Treći dan smo posjetili Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti u kojem smo čuli kratki govor o ogromnom broju žrtava i njihovoj zadivljujućoj hrabrosti te o 400 tenkova koji su bili uništeni baš na tom mjestu. To je isto bilo nešto što smo već prije mogli saznati u Glavaševićevim pričama. Nakon toga smo vidjeli Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata na kojem se nalazi 938 križeva u čast preminulima od kojih je najmlađa žrtva imala tek 6 mjeseci, a najstarija čak 104 godine. Posjetili smo i Nacionalnu memorijalnu bolnicu u kojoj smo vidjeli označeno mjesto na stropu kroz koje je pala 250 kg teška bomba, prošla kroz nekoliko katova i pala pacijentu između nogu, ali na svu sreću nije eksplodirala. Vidjeli smo i Spomen dom Ovčara. Na Ovčari se dogodio masovni pokolj u kojem je ubijeno između 255 i 264 ljudi. Na kraju obilaska imali smo još jedno predavanje koje je govorilo o važnosti mira i zatim kviz. Tako je naš izlet završio i uputili smo se natrag u Brela.

Put je bio jako zanimljiv i mnogo toga sam na njemu naučila. Glavaševićeve priče su bile vrlo dobar uvod u ono što smo sve na putu vidjeli i saznali jer su podaci iz knjige i oni što smo ih čuli od ljudi koji su sudjelovali u ratu bili dobro povezani i imali su mnoge sličnosti. Shvatila sam da treba cijeniti vrijeme u kojem sada živimo jer je mir nešto najvrijednije što čovjek može poželjeti.  

Luce Mastelić, 8. razred