U sklopu te manifestacije, koju organizira Zavod za neuroznanost Medicinskog fakulteta u Splitu, sve osnovne škole na području Splitsko-dalmatinske županije tijekom održavanja nastave likovne kulture i hrvatskog jezika potaknute su da pokrenu tematske likovne i literarne radionice na temu „Mozak i evolucija“.

Čestitamo našim mladim spisateljima, a radove možete pročitati u nastavku.

MOZAK I EVOLUCIJA (Adrian Dujam Jakir)

Bio je to topli ljetni dan za vrijeme ljetnih praznika. Adrian se penjao po stijenama uz more. Dosađivao se čekajući prijatelje da konačno dođu. Nakon nekoliko minuta ugledao je jednog od svojih prijatelja kako dolazi cestom i poskočio od sreće. Velika greška. Izgubio je ravnotežu i padajući  unazad udario glavom o kamen. To je bilo zadnje čega se sjećao prije nego ga je obavilo crnilo.

„Adriane! Adriane!“ netko ga je dozivao, no činilo se izdaleka. Vrlo daleko. „Adriane. Adriane!“ dozivanje je postajalo sve glasnije. Tada Adrian otvori oči. Sjedio je u jednoj od učionica u školi. Međutim, nešto tu nije bilo normalno. Bio je sam u razredu. Tada u razred uđe učitelj kojeg Adrian nikad prije nije vidio. „Ja sam učitelj Rufus“ reče on, „i danas ćemo učiti o mozgu.“ Pogleda učenika ispred sebe i upita ga: „Adriane, što je to mozak?“ „Pa, to je organ za razmišljanje i centar živčanog sustava“ odgovori Adrian, čudeći se kako on to zna. „A možeš li mi nabrojati dijelove mozga“ upita profesor?  Adrian nije odgovorio ništa. „Kako očekivano!“ reče učitelj. „Mozak je najtajanstveniji ljudski organ. On se sastoji od više dijelova, a ja ću ti sada objasniti neke od njih. Glavna 4 dijela ljudskog mozga su: mali mozak, srednji mozak, veliki mozak i produžena moždina. Hipokampus je dio ljudskog mozga odgovoran za pamćenje. U hipokampusu su sve tvoje uspomene. One dobre...ali i one loše“ reče on otvarajući dlanove iz kojih je najednom počela izlaziti magla. Magla iznad desnog dlana preobrazila se u prizor Adriana i njegovih prijatelja kako se svi zajedno smiju. Jedna od Adrianovih najljepših uspomena. Tada Adrian pogleda prema lijevom dlanu. Iznad njega se magla preoblikovala u prizor Adriana, koji je tada bio prvaš, kako gleda neku stariju djecu kako uništavaju njegovu najdražu loptu. Tada je magla nestala. „U redu, idemo dalje“ reče Rufus. „Slijedeći dio mozga koji je evoluirao, a mi ćemo ga proučiti, jest motoričko područje. Ono je odgovorno za sve pokrete. Bez njega se ne bi mogao micati“ objasni on, i u rukama mu se stvori daljinski upravljač, a lice mu se razvuče u osmijeh. „Sad ću ti pokazati kako bi bilo da netko drugi kontrolira tvojim motoričkim područjem.“ Reče on i stisne gumb za paljenje prije nego je Adrian mogao shvatiti što se događa. Čim je gumb bio stisnut Adrian se nije mogao micati. „Da vidimo što rade ovi gumbovi“ reče Rufus stiskajući neke gumbove i očigledno zabavljajući se. Čim je stisnuo dugme Adrian se popeo na klupu i počeo plesati step dok je učitelj Rufus pljeskao. Poslije stepa Adrian je otplesao izvrstan balet, izvanredan valcer (iako nije imao partnera) i besprijekoran breakdance, dok se učitelj zabavljao kao nikad u životu. Kada je Rufusu dosadilo pretvorio je daljinski upravljač u prah i Adrian se opet mogao micati. Kada je sjeo, učitelj Rufus je rekao: „Nastava završava“, i nakon pogleda na svoj ručni sat: „sad!“ Tada je zazvonilo i Adriana opet obavije crnilo. Kada je otvorio oči ležao je u bolničkom krevetu. Bio je u bolnici okružen obitelji i prijateljima. „Kako se osjećaš“, upitao je doktor? „Mozak. Hipokampus. Motoričko područje“ promrmljao je. Svi su se pogledali začuđeno. „Sve uredu. Samo me jako boli glava“ odgovori on ovaj put ispravno. „Nije ni čudo. Udario si glavom u kamen. Hvala Bogu, sve je u redu“ rekao je doktor. „A sada svi van. Dječaku treba odmor.“  Adrian ih pogledom isprati i na djelić sekunde mu se učini kao da je ugledao učitelja Rufusa. Možda je to ipak bila samo njegova mašta? Nije bio siguran, ali kada ga je san počeo svladavati, nekako je znao je da će ubrzo biti na još jednom satu učitelja Rufusa na kojemu će opet naučiti mnogo novih i zanimljivih stvari.

MOZAK I EVOLUCIJA (Grgur Vrcić)

Naš mozak sada nije isti kao što je bio prije 3 milijuna godina pa nadalje. On se malo po malo razvijao i mijenjao svoj oblik. Probajte usporedit evoluciju mozga i mutaciju Corone. Corona je za naš mozak Niki Lauda. Što je organizam kompliciraniji to se on sporije razvija, a mislim da bi i vama "eksplodirala" glava kad bi i samo gledali u sliku mozga. Naš mozak se postupno prilagođavao prirodi i okolici. U prapovijesnom razdoblju, na početku ljudskog vijeka nije bilo modernih zgrada, odjeće, automobila, restorana itd. Ljudi su sami morali napraviti oružje, sklonište, odjeću i uloviti hranu. Tako je mozak davao zapovijedi i tijelu pa su ljudi bili dlakaviji i snažniji da bi mogli preživjeti teške životne uvjete poput zime i obrane od većih životinja. Također je naš mozak u tom razdoblju naučio prve riječi koje su uglavnom bili zvukovi životinja. Onda ako otiđemo u stari vijek mozak je razvijao ratne taktike za osvajanja i razvijanje prvih kultura. Najbolji primjeri su Rimsko carstvo i drevna Grčka. Srednji vijek je bio grozno razdoblje u kojem su ljudi bili neobrazovani i primitivni. Tada se mozak razvijao na iduću granu: poljoprivredu i stočarstvo. U novom vijeku ljudi su se počeli obrazovati pa je tako naš mozak bio u drugom "zlatnom dobu". Ljudi su zahvaljujući tomu počeli stvarno razmišljati, istraživati, izumljavati, slikati, poboljšavati kulturu... Naš mozak je zahvaljujući tomu "procvao". U današnjem dobu ljudi se obrazuju, ali većina njih zna dosta stvari, ali ne znaju praksu. Prema svim podacima ovdje, možemo zaključiti da se mozak razvijao prema dobu i okolini. Da nije bilo srednjeg vijeka ljudi bi imali mnogo više problema s hranom koja je već problem današnjice, a kako bi tek bez novog vijeka. Sadašnje doba je doba tehnologije, doba znanosti, brzog razvijanja. Ponekad se treba zapitati je li to sve previše za naš mozak? Naš mozak se tek priprema za ovo novo doba, još nije nanovo evoluira, ali ko' zna, možda baš jednoga dana budemo sposobni zapamtit sve šifre, bitove i bajtove, napamet znat koliko je sati. Nikad ne znaš! I zapamtite, ako neko ima veću glavu od vas, ne mora značit da je pametniji i ima veći mozak od vas.